Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

TEKFIRENJE REISA CERIĆA I MUFTIJE ZUKURLIĆA

  • PDF

Es selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Želio bih ti postaviti sljedeće pitanje. Pojedina braća sa kojim imam određeni kontakt smatraju Mustafu Ćerića i Zukorlića neuzubillah kafirima.
Ja ne mislim tako već su to za mene muslimani koji imaju pri sebi određenih novotarija. Mislim da je proglašavanje bilo koga iz IZ-a velika greška (pored toga što se u nekim stvarima ne slažemo) i da je put koji "tukne" na haridžizam.
Interesuje me kako odgovoriti na takve optužbe i razuvjeriti nosioce takvih razmišljanja? Da te Allah nagradi najljepšom nagradom.
ODGOVOR: Alejkumusselam.


Savjetujem te da preneseš njima i sličnima sljedeći tekst o tekfiru.
Propise tekfira (proglašavanja muslimana kjafirom) su učenjaci zabilježili i pojasnili u akidetskim i fikhskim knjigama. A posebno se pitanja tekfira detaljno obrađuju u fikhskim knjigama pod naslovom "Poglavlje o propisu murteda" ili "Poglavlje o propisu otpadništva (riddeta)".


U osnovi treba znati da postoje dvije vrste tekfira, odnosno proglašavanja muslimana nevjernikom:

Prva vrsta tekfira – tekfir 'am (opći tekfir), tj. pojašnjavanje koja vrsta djela, riječi i uvjerenja izvode iz vjere Islama sa ciljem poučavanja i upozoravanja da se ne upadne u iste. Kao na primjer da se kaže: "Negiranje obaveze klanjanja pet farz namaza je kufr po idžmau, pa ko zanegira obavezu klanjanja namaza on je kjafir", ili "Gajb ne zna niko osim Allaha, a ko tvrdi da zna gajb (nepoznato) on je kjafir" i tome slično. Propise ove vrste tekfira uglavnom obrađuju akidetske knjige. Pa tako ovom vrstom tekfira, tj. pojašnjavanjem djela, riječi i uvjerenja koja izvode iz vjere, mogu se baviti svi oni koji poučavaju ljude ispravnoj akidi i islamskim propisima, bili oni učenjaci, daije ili obični muslimani ako imaju znanja.


Druga vrsta tekfira – tekfir mu'ajjen (pojedinačni tekfir), tj. spuštanje propisa kufra na pojedinca muslimana kada uradi nešto što izvodi iz vjere. Kao na primjer: da neko čuje nekog muslimana da negira proživljenje i Sudnji dan, pa onda kaže za tu osobu da je ona lično (zbog toga što negira temelj islamskog vjerovanja) postala murted, tj. otpadnik od vjere. Ili da dvije punoljetne muške osobe posvjedoče kod kadije da je neka određena osoba (musliman) vrijeđala (psovala) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kadija na osnovu njihovog svjedočenja presudi toj osobi (nakon istrage i suđenja) da je murted i sve ono što iz tog djela proizilazi. Pitanja i propisi ove vrste tekfira se uglavnom obrađuju u fikhskim knjigama. Sa druge strane, ovom vrstom tekfira se u osnovi ne bave osim kadije (osobe koje su postavljene i rade kadijski posao) i učenjaci (koji su izučavali i poznaju ova pitanja). S tim da je u pojedinim pitanjima pojedinačnog tekfira dozvoljeno svakom muslimanu (učenom i običnom) koji ima znanja po tom pitanjima da protekfiri nekoga ko ispolji riječ ili djelo kufra, poput psovanja Allah ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.


Sa druge strane, pojedinačni tekfir ima svoje šartove i prepreke, pa onaj nad kim se ispune ovi šartovi i otklone ove prepreke takva osoba se bez sumnje proglašava kjafirom ma ko ona bila. Šartovi tekfira su:
prvi – da se argumentovano potvrdi (npr. da kod kadije posvjedoče dva svjedoka) da je osoba učinila ono što izvodi iz vjere (da dokazi ukazuju da to djelo izvodi iz vjere),
drugi – da djelo koje uradi bude jasno i nedvosmisleno, tj. da nema mogućnosti da se drugačije tumači,
treći – da se otklone prepreke tekfirenja.


Prepreke tekfirenja su: prisila, neznanje, te'vil (pogrešno tumačenje) i greška. Svaka ova prepreka, naravno, ima svoje detaljne propise koje treba poznavati onaj ko se upusti u pojedinačni tekfir.
Naravno, obaveza poznavanja ovih detaljnih propisa (šartova i prepreka tekfira) tekfira nam nedvojbeno govori da se zbog toga ovom vrstom tekfira, tj. pojedinačnog tekfira, ne mogu i ne smiju baviti osim zaista učene i osposobljene osobe za isto. U protivnom, u praksi nastane blagi haos kada onaj ko nema znanja o svemu spomenutom vezanom za tekfir počne pojedinačno tekfiriti određene ljude.
Na ovom mjestu bitno je napomenuti da bavljenje pojedinačnim tekfirom (proglašavanje muslimana nevjernikom) nije vjerska obaveza, odnosno vadžib ili mustehab, običnim muslimana, a onima koji imaju znanje dozvoljeno da se time bave, dok kada se pitanje tekfirenja neke osobe (zbog djela kufra) podigne do kadije on je obavezan da presudi shodno argumentimai dokazima (naravno, ovo se odnosi na islamsku državu).
Uzvišeni Allah nije učinio pojedinačno tekfirenje nekog muslimana ibadetom da bi se mi u tom dobrom djelu natjecali. Nego baš suprotno tome, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava na opasnost proglašavanja određenog muslimana kjafirom zbog grijeha koji je počinio, pa kaže u hadisu mutefekun alejhi u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhu: "Koji god čovjek kaže svome bratu: 'O kjafire', ona (riječ tekfira) će se vratiti na jednog od njih dvojice". Kaže Ibn Abdulberr: "Značenje ovog hadisa kod učenjaka fikha i hadisa, Ehli sunneta vel džemata, je zabrana muslimanu da tekfiri svoga brata muslimana zbog nekog grijeha ili tumačenja koje ga ne izvodi iz Islama kod svih (učenjaka)".


Zbog toga nema smetnje, ispravno je i od imana, da neka učena osoba nema stava ili ne želi iznijeti svoj stav po pitanju tekfirenja neke pojedinačne osobe koja je učinila neko djelo kufra iz razloga što njoj to pitanje (tj. da li je to djelo kufr) nije sasvim jasno ili su dokazi za i protiv kod njega podjednaki te ne može razlučiti ili što su se sami učenjaci oko tekfirenja zbog tog djela razišli. Pa ako je ovakvo stanje učene osobe, šta onda reći za one koji posežu za pojedinačnim tekfirenjem a ne znaju učiti Kur'an po tedžvidu, niti znaju nabrojati ruknove namaza i abdesta ili šta kvari abdest ili namaz i tome slično, a da ne govorimo da ne poznaju dokaze za ova pitanja.
Ovim riječima se ne želi reći da niukom slučaju nema pojedinačnog tekfira niti da to niko (bio učen ili ne) ne smije učiniti, nego da je bavljenje pojedinačnim tekfirom opasno pitanje u Islamu (opasano po vjeru i akidu), te da nije svako tome dorastao. Takođe, ovim se želi reći da je bavljenje ovim pitanjima poput operisanja srca (ili nekog vitalnog organa) od strane ljekara specijaliste, pa kao što tu operaciju neće, ne smije niti može vršiti onaj ko nije ljekar specijalista u toj oblasti, pa ma koliko bio načitan o medicini, inteligentan, pametan i oštrouman, takođe, u pojedinačno tekfirenje se neće, ne smije niti može upuštati onaj ko za to nije osposobljen.
Takođe, treba znati da ona osoba za koju je potvrđeno da je ona musliman ta osoba ne može izaći (i ne možemo je izvesti) iz vjere Islama osim sa nečim potpuno jasnim poput onoga sa čime se ulazi u Islam, tj. izgovaranjem šehadeta.


Proglašavanje određene osobe kjafirom povlači za sobom mnoge druge propise, poput poništenja braka, zabrane nasljedstva, obaveze ubijanja (ako je učinila djelo kufra zbog kojeg se ubija) i slično. 
Prema tome, sve gore spomenuto je dovoljan išaret pametnom i bogobojaznom muslimanu da se ne bavi onim zašto nije kompetentan niti je dorastao nego mu to samo može naštetiti i na dunjaluku i na ahiretu.
Napomena: Nije ispravno sa šerijatske strane da se zauzimaju određeni stereotipni stavovi i principi kao da su šerijatska pravila, tipa: "proglašavanje bilo koga iz IZ-a je velika greška" ili da "je to put koji 'tukne' na haridžizam", ili da "se time bave samo tekfirovci" i slično. Jer ko god uradi, kaže ili smatra ono što je po Islamu kufr nad njim se iznosi opći ili pojedinačni propis tekfira, naravno od strane onih koji imaju znanja i koji su za to osposobljeni. Nema garancije, niti je islamsko pravilo i načelo da su članovi IZ-a imuni od činjenja djela kufra sa kojim se izlazi iz vjere, jer i oni su griješni ljudi i muslimani kao i ostali. Takođe, nije svako bavljenje općim ili pojedinačnim tekfirom, niti od svakog muslimana, automatski "tekfirska" ili "haridžijska" rabota. Po ovim pitanjima je pogrešno i neispravno uopćavati i generalizovati. Ve billahi tevfik.