Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

OTPADNIŠTVO OD VJERE

  • PDF

Neki zagovarači savremenog menhedža davanja olakšica pozivaju da se aktivira lahkoća i tolerancija Islama time što će se voditi posebna pažnja o vjerskoj slobodi. Zbog osjetljivosti ove teme biće opširnije obrađena uz odgovor onima koji su zastranili u njoj.

Pod vjerskom slobodom se podrazumijeva davanje pojedincu potpunu slobodu u njegovoj vjeri tako da se ne prisiljava na uvjerenje koje je oprečno onome koje on želi.

Islam potvrđuje slobodu vjerovanja u smislu da da potpunu slobodu svakom pojedincu u izabiranju njegovog uvjerenja shodno tome gdje ga je doveo njegov razum i njegovo validno razmišljanje.

Tema o slobodi ispovijedanja vjere je tema za sebe o kojoj nam nije namjera govoriti na ovom mjestu.

Međutim, u ovoj prilici je bitno da naglasimo da je jedan od najjačih argumenata da Islam daje slobodu uvjerenja svakom pojedincu, to što Islam ne prisiljava nikog na ulazak u vjeru Islam, niti na prelazak iz jedne vjere u neku drugu vjeru, jer je iman koji se uzima u obzir onaj koji je zasnovan na slobodnom izboru i ubjeđenju.

Mnogo je ajeta koji ukazuju na ovo poput riječi Uzvišenog: "U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude!" (El-Bekare 256). U ovom kontekstu Islam podstiče i poziva na vjerske dijaloge i rasprave uzimajući ih kao uspješnim sredstvom dolaska do istine kako bi uvjerenje bilo zasnovano na slobodnom ubjeđenju. Takođe, o ovome je objavljeno mnogo ajeta.

Od sastavnog dijela govora o slobodi vjerovanja je i otpadništvo od Islama, što je i cilj ovog govora. Svako fikhsko djelo obrađuje posebno poglavlje pod nazivom riddet (otpadništvo).

Skoro da su islamski pravnici složni na definiciji otpadništva da je ono vraćanje iz Islama u kufr ili da musliman ostavi vjeru Islam nakon što je potvrdio svoj iman i postao musliman.

Dokazi o otpadništvu iz Kitaba i Sunneta su mnogobrojni i raznovrsni a takođe prenešen je i idžma' učenjaka oko toga.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru, - njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati" (El-Bekara 217).

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullah ibn Abbasa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko promijeni vjeru ubite ga" .

Kaže imam Malik: "Značenje hadisa se odnosi na onog ko izađe izIslama u kufr, a onaj ko izađe iz kufra u kufr na njega se ne odnosi hadis" .

Takođe, bilježi Buharija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Ebu Musu u Jemen a zatim za njim poslao Muaz ibn Džebela, radijallahu anhum.Pa kada mu je Muaz došao dao mu je naslonjač i rekao da sjedne, a neki vezan čovjek sjedio je kod njega. Pitao ga je Muaz: "Šta je ovo?" A on odgovori: "Bio je Židov, pa primio Islam a onda se vratio židovstvu", i dodao da sjedne. A on mu reče: "Neću sjesti sve dok ne bude ubijen, presuda Allaha i Njegovog Poslanika", ponovio je tri puta, pa je naredio Ebu Musa da ga ubiju .

A što se tiče idžma', potvrđeno je da je Ebu Bekr vodio borbu protiv murteda a u tome su se složili sa njim ostali ashabi pa se to smatra idžmaom . I ne samo to nego su na tom stavu svi prvi učenjaci ovog Ummeta, počev od ashaba i tabi'ina do svih ostalih učenjaka diljem islamskog svijeta. Ovaj stav, da se otpadnik od Islam ubija nakon što odbije učiniti tevbu, prenešen je od četvorice pravednih halifa, Muaz ibn Džebela, Ebu Muse El-Eš'arija, Ibn Abbasa, Halid ibn Velida, Ibn Mes'uda, Hasana.

Buharija (3017).

El-Džami'u li ahkamil-kur'an, El-Kurtubi (3/47).

Buharija (6923).

Fethul-kadir, Ibnul-Human (6/69), El-Mugni, Ibn Kudame (8/123), El-Idžmau, Ibnul-munzir, str. 122, Fethul-bari (12/202).

El-Basrija, Zuhrija, Mekhula, Nehaija, Lejsa, Evzaija, Ishaka ibn Rahuvijje, i ostalih .

Takođe, ovo je stav islamskih pravnika hanefijskog , malikijskog , šafijskog , hanbelijskog  i zahirijskog mezheba. Prenosi šejhul-Islam Ibn Tejmije da je idžma' učenjaka na tome da se murted ubija ako se ne pokaje .

I uprkos svim dokazima iz Kur'ana i Sunneta i idžma'a ovog Ummeta doktor Turabi je zanegirao šerijatsku kaznu za otpadništvo, i ne samo to nego smatra da je pravo svakog građanina u islamskoj državi da mijenje svoju vjeru ako je ubijeđen u to.

Kaže Turabi u sklopu dužeg govora o ovoj temi: "Čak kada se potpuno odmetne musliman i izađe iz Islama i želi da ostane na onome na čemu jest, pa nek mu bude, nema prisile u vjeru ... nema prisile u vjeru ...i ja ne kažem da je se on odmetnio ili se nije odmetnio, jer on ima slobodu da kaže šta hoće uz šart da ne čini fesad u onome što je zajedničko među nama od zakona" .

A na drugom mjestu kaže: "Želim da kažem da u okviru jedne države i u jednom vremenu dozvoljeno je muslimanu kao što je dozvoljeno kršćaninu da promijeni svoju vjeru" .

Doktor El-Kardavi dijeli riddet na dvije vrste: teži riddet uz koji se čini nasilje protiv društva, ovaj murted se ubija, blaži riddet koji je mimo prvog, ovaj murted se ostavlja i ne ubija se .

Neki drugi su otišli dotle da smatraju da otpadništvo od Islama nema Šerijatom određenu kaznu nego da postoji kazna t'azira, tj. kazna koja nije strogo određena nego kadija njenu visinu određuje shodno okolnostima i vremenu. Oni se za ovakav stav pozivaju na određene dokaze koji u suštini predstavljaju šubhe.

Ti dokazi ili šubhe su:

Prvi – da je otpadništvo političko pitanje i da ovisi od opće koristi a može dostići i kaznu ubistva ako to procijeni vladar .

Komentar: nema smetnje da kazna murteda bude i političko pitanje bitno je da je kazna za to djelo ubistvo kako je došlo u hadisima i na čemu je idžma' učenjaka.

Drugi – da u ajetima koji govore o otpadništvu nije spomenuta dunjalučka kazna murteda nego samo ahiretska .

Komentar: tačno je da u Kur'anu nije pojašnjena kazna murteda ali je zato prenešeno u vjerodostojnom Sunnetu, a on je drugi izvor Islama. Sa druge strane, da nam nije ništa prenešeno u Sunnetu po ovom pitanju imamo idžma' učenjaka ovog Ummeta da je kazna murteda ubistvo, a idžma' je treći izvor Islama.

Treći – da su hadisi koji su prenešeni o ubijanju murteda takozvani hadisi ahad (tj. vjerodostojni hadisi koji nisu mutevatir), a po njima se ne radi u oblasti akide te s obzirom da je kazna murteda akidetsko pitanje po tim hadisima se ne radi .

U ovoj prilici samo da napomenemo da većina zagovarača menhedža olakšica jasno i otvoreno stavljaju do znanja da se hadisi ahad (koji nisu mutevatir) ili haber vahid ne uzimaju u akidetskim pitanjima. To jasno naznačava Muhammed El-Gazali

Musannef, Ibn Ebi Šejbe (10/137-139), Musannef Abdirrezzak (6/437-441), El-Mugni (12/264) i Fethul-bari (12/210).

El-Mebsut, Es-Serahsi (10/98).

Mevahibul-dželili, El-Hattab (6/279).

Nihajetul-muhtadž, Er-Remli (7/398).

El-furu', Ibn Muflih (6/169).

El-muhala, Ibn Hazm (11/188-199).

Minhadžus-sunne (1/48).

Džeridetul-muharrir, broj 263, godine 1994, prenešeno iz knjige Fikrut-turabi od Muhammeda Surura, str. 12.

Iz njegovog predavanja pod naslovom "Tahkimuš-šeri'a", prenešeno iz knjige "Es-sarimu el-meslulu fir-reddi alat-turabi", str. 12.

El-Hasaisu el-'ammetu lil-islam, str.240.

El-hurrijjat, El-'Ajli, str. 425.

Nizamul-hukmi fil-islam, Abdulhumejd Mutevella, str. 302-303.

El-islam akidetun ve šeriatun, Mahmud Šeltut, str. 281.

rekavši: "Nema kod nas akide koja se zasniva na hadisima ahad" .

A prije njega to isto kaže Muhammed Abduhu: "Ne može se uzimati u obzir hadis od hadisa ahad kao dokaz u akidi" . A Mahmud Šeltut za ovaj akidetski dalalet dodaje jednu notornu laž tvrdeći da je na ovome idžma'u učenjaka, pa kaže: "Idžma'u učenjaka je na tome da se hadisi ahad ne koriste u akidi" .

Kako kaže Ibnul-Kajjim oni su sa ovakvim stavom prekršili idžma' ashaba, tabi'ina i imama Islama, i složili su se sa mu'atezilima, džehmijama, rafidijama i havaridžima koje su slijedili neki potonji učenjaci Usulil-fikha i islamskog prava. Oni u ovome nemaju nekog od selefa ko je tako rekao a čak su imami izjavljivali suprotno tome.

Da je ovaj stav neprihvatanja habera vahida u akidetskim pitanjima pogrešan na to ukazuju mnogi kur'anski ajeti, vjerodostojni hadisi, praksa ashaba, tabi'ina i selefa ovog Ummeta čije iznošenje bi uzelo mnogo prostora.

Posljedica odbacivanja habera vahid vodi u odbacivanje mnogih akidetskih pitanja koja nisu potvrđena osim vjerodostojnim hadisima koji nisu mutevatir.

O uzimanju habera vahida u akidi govorili su i pisali mnogi imami i učenjaci počev od imama Šafije u njegovoj knjizi "Er-Risale" (str. 434-435), Ibnul-Kajjima u mnogim njegovim knjigama, Ibn Hadžera u "Fethul-bari" (13/237), aod savremenih učenjaka muhaddis El-Albani je napisao studiju pod naslovom "Vudžubul-ahzi bi hadisil-ahad fil-akideti" (Obaveza uzimanja hadisa ahad u akidi), šejh Eš-Šenkiti u svojoj usulskoj knjizi "Muzekkiretu usulil-fikhi" (str. 105), takođe, o tome su pisali šejh Abdullah ibn Džibrin, doktor Mustafa Es-Siba'i i Abdulaziz ibn Rašid.

Sa ovim primjerom kazne za otpadnika od Islama završili smo prezentiranje nekih od mora primjera koji praktično ilustruju savremeni menhedž davanja olakšica.

Rezime

Rezultat čitave ove studije se može sažeti u sljedećem:

- Savremeni menhedž davanja olakšica je metod koji primjenjuju neki savremeni učenjaci, daije i islamski mislioci u davanju olakšica u šerijatskim propisima pogrešno zasnovanom na općoj karakteristici Šerijata da je vjera lahkoće.

- Osnovi i temelji menhedža davanja olakšica su mnogobrojni i raznovrsni s tim da ne izlaze, uglavnom, van sljedećih temelja:

1 - uzimanje u obzir šerijatskih ciljeva bez osvrtanja na šerijatske tekstove,

2 – prošireno razumijevanje lahkoće u Islamu,

3 – slijeđenje olakšica i grešaka učenjaka,

4 – ostavljanje jasnog i slijeđenje nejasnog šerijatskog teksta,

5 – uopćena primjena fikhskog pravila "opća nevolja" za davanje olakšice,

6 – uzimanje principa spajanja raznih mišljenja,

7 – uzimanje razilaženja učenjaka kao dokaz.

- Ovaj menhedž i metod dolaska do šerijatskog propisa u nekom pitanju je pogrešan i neprihvatljiv sa strane Usulil-fikha, jer nije zasnovan na snazi argumenata i dokaza, nego na davanju lakšeg i pogodnijeg stava za ljude, i na njega su upozorili učenjaci ovog Ummeta počev od selefa pa nadalje.

- Sa druge strane, ovaj menhedž je opasan jer vodi u poigravanje sa vjerom i podstiče da se u svakoj mes'eli uzme najlakše mišljenje učenjaka i ono koje danas najviše odgovara ljudima.

Es-sunne en-nebevijje, El-Gazali, str. 66, i Fikhus-sireti, str. 43.

El-e'amalu kamile (5/37).

El-islam akidetun ve šeriatun, str. 53.

Muhtesaru es-savaiki el-murseleti alel-džehmijeti vel-mu'attileti, Muhammed El-Mevsili (2/361).