Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

PROPIS EMULGATORA, ŽELATINA I SL.) ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA

  • PDF

Ovo pitanje je jako osjetljivo i kopleksno te zahtijeva dublju studiju i analizu.

Na samom početku nophodno je pojasniti šta su to emulgatori i želatini, zbog toga što je ovo pitanje, kao i većina sličnih njemu, terminološki neprecizno postavlja od strane onih koji pitaju. Naime, emulgatori i želatini su vrste takozvanih ADITIVAkoji se označavaju sa E brojevima od kojih su mnogi životinjskog porijekla mimo emulgatora i želatina. Pa stoga postoji potreba da se napravi neki kratki uvod koji govori o aditivima prije samog odgovora na pitanje.

Naime, kao posljedica razvoja prehrambene tehnologije i potrebe da se količina hrane sačuva duži period, te povećanih zahtjeva potrošača prehrambena industrija se prilagođavala nudeći hranu sa novim senzorskim svojstvima, novim izgledom, dužim rokovima trajanja, novim ukusima i sl. Značajnu ulogu u tim kreacijama imali su i sve više imaju razni dodaci hrani koje nazivaju aditivima. To su tvari poznate hemijske strukture, koje se samostalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak hrane i u pravilu su bez prehrambene vrijednosti.

Aditivi (što bukvano znači "dodaci") su tvari ili smjese od tvari koje nisu namirnice, ali se dodaju namirnicama (a i lijekovima) za vrijeme proizvodnje, prerade, uskladištenja, pakiranja ili transporta radi povećanja kvalitativnih svojstava (izgleda, okusa, mirisa, boje, strukture, trajnosti namirnice ili proizvoda) . To su tvari koje se dodaju namirnicama namjerno i u malim količinama kako bi se popravio njihov izgled, aroma, tekstura i održljivost .

Dakle, pod aditivima se podrazumjevaju supstancije koje se normalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak namirnice, bez obzira na prehrambenu vrijednost, a dodaju se namirnicama u tehnološkom postupku proizvodnje, tokom pripreme, obrade, prerade, oblikovanja, pakovanja, transporta i čuvanja.

Sistem E brojeva u označavanju aditiva uveden je u Europi radi lakšeg reguliranja prehrambenih aditiva. Broj – E služi kao potvrda ocjene rizika po zdravlje (tzv. toksikološke evaluacije) i klasifikacije pojedinog aditiva. Aditivima slične tvari nemaju E broj i označavaju se na drugi način (neke aromatične tvari i enzimi), dok se pomoćne tvari u procesu proizvodnje zbog načina djelovanja pri proizvodnji hrane u principu ne označavaju. Označavanje aditiva omogućava njihovu jednostavniju identifikaciju u prehrambenom lancu.

Sistem E brojeva u označavanju aditiva je sljedeći: bojila (u rasponu brojeva 100-181), konzervansi (200-285 i 1105), antioksidansi (300-340), regulatori kiselosti (razni brojevi), zgušnjivači i emulgatori (322, 400-499 i 1400-1451), tvari za spračavanje zgrudnjavanja (550-572), pojačivači okusa (600-650), tvari za poliranje (900-910) i tvari za zaslađivanje (420, 421, 950-970).
Neki aditivi su prirodnog porijekla kao vitamin C, b-karoten, pektin, ezimi, karagenan, neke arome i dr., dok su drugi aditivi sintetizirani hemijski spojevi tačno poznatog sastava. Aditivi prirodnog porijekla mogu biti: biljni, životinjski, aditivi iz mikroorganizama i mineralni aditivi.

Aditivima se na osnovu detaljnih ispitivanja i dobivenih rezultata odobrava upotreba, te kreira regulativa koja definira svrhu i količinu aditiva koji se mogu upotrijebiti. Za stupanj zdravstvene sigurnosti koristi se oznaka GRAS – pojam koji se koristi za aditive u USA, a prihvaćen je među stručnjacima. Aditiv ima GRAS status kada je opće prepoznatljiv i bezopasan za ljudsko zdravlje. Broj aditiva na GRAS listi se mijenja. Za aditive koji se koriste, a nisu na listi GRAS predviđen je poseban tretman, tj. prolaze dugotrajno ispitivanje. (pogledaj: Aditivi u hrani, prof. dr Midhat Jašić)

Često se postavlja pitanje je su li aditivi iz prirodnih sirovina "sigurniji" od aditiva sintetiziranih hemijskim putem? Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić (voditelj odjela za zdravstvenu ispravnost hrane u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo) tvrdi da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama. (pogledaj: Prehrambeni aditivi, mr. sc. Marijan Katalenić) Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kao i Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) su postavile temeljna načela upotrebe aditiva i ispunjenje određenih uvjeta.

Ono što nas zanima u ovoj studiji su aditivi životinjskog porijekla, tj. oni koji su dobijeni od dijelova svinje (ili svinjske masnoće), uginulih životinja, insekata ili životinja čije meso je nama muslimanima dozovljeno jesti kada se kod istih prilikom klanja ispune šartovi šerijatskog klanja (ali s obzirom da se ovi aditivi proizvode uglavnom na Zapadu ispunjavanje tih šartova je upitno). Takođe da podcrtamo i još jednom spomenemo da su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina (poput životinja) i aditivi koji su sintetizirani hemijskim putem i jedni i drugi podvrgnuti kontroliranom hemijskom procesu pri njihovom dobijanju. Ova činjenica bitno utiče na šerijatski status konzumiranja spornih aditiva.

Da bi se donio šerijatski stav upotrebe spornih aditiva, tj. onih koji su životinjskog porijekla, treba ukratko obraditi neke druge mes'ele (pitanja) na kojima se gradi ovo pitanje.

Prva mes'ela: da li je svinja (ili dijelovi svinje) čista ili nečista.

Ovo pitanje je bitno zbog vanjskotjelesne upotrebe i korištenja lijekova, masti, krema i slično koje sadrže u sebi aditive dobivene od svinje ili njenih dijelova. A nema potrebe da se spominje pitanje zabrane jedenja svinjskog mesa (ili bilo kojih dijelova svinje) na čemu je idžma učenjaka ovog Ummeta.

Većina učenjaka hanefijskog (Fethul-kadir 1/64), malikijskog (Šerh Minehil-dželili 1/600), šafijskog (El-Medžmu'u 1/215) i hanbelijskog (El-Mugni 1/66) mezheba, kao i Ibn Hazm (El-Muhalla 7/388) smatraju da su svi dijelovi svinje nečisti. Argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog u prevodu značenja: "Reci:"Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, - to je doista pogano" (El-En'am 145). Kažu da se pokazna zamjenica "To je" vraća na svinju, a "ridžs" znači nečistoća, te je prema tome čitava svinja sama po sebi nečista. Kaže Ibn Abidin: "Jer je svinja sama po sebi nečista što znači da je njeno tijelo sa svim njegovim dijelovima nečisto bila ona živa ili mrtva, nečistoća svinje nije zbog krvi zbog čega su nečiste druge životinje pa zato ne koristi joj štavljenje ..." (Hašijetu Ibn Abidin (1/204)). S tim da bi se moglo prigovoriti ovom dokazu da se riječi Uzvišenog "To je doista pogano" vraćaju na svinjsko meso a ne na čitavu svinju, tako da ovaj ajet ne može biti jasan dokaz nečistoće svinje same po sebi.

Međutim, uzimajući da je ovo stav većine islamskih pravnika može se reći da je zabranjeno konzumiranje bilo kojeg dijela svinje, svejedno bilo to meso, masnoća, koža, kost, živci, mozak, glava, papci, mlijeko i tako dalje.

Druga mes'ela: pitanje procesa promjene nečiste materije u neku sasvim drugu materiju pri čemu promijeni svoja prvobitna svojstva, poznata kod islamskih pravnika pod imenom "istihale", poput pretvaranja alkohola u sirće ili svinje u sol. Znači, postavlja se pitanje da li je ta nečista tvar nakon što se promijenila u drugu tvar time postala čista, što znači da je dozvoljeno koristiti i konzumirati, ili se i dalje smatra nečistom. Učenjaci po ovom pitanju (mimo mes'ele namjernog pretvaranja alkohola u sirće od strane čovjeka) imaju dva stava.

Prvi je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar ne postaju čiste osim alkohola koji se prirodnim putem pretvori u sirće i krvi koja se prirodnim putem pretvori u mlijeko i miris miska. Na ovom stavu su učenjaci šafijskog mezheba (El-Medžmu'u 2/532), to je zvanični stav hanbelijskog mezheba (El-Insaf 1/318) i na njemu je Ebu Jusuf od hanefija (Fethul-kadir 1/200).

Drugi stav je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu im se promijene svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti, s tim da su se učenjaci ovog stava međusobno razišli da li je čovjeku dozvoljeno da on pretvara nečiste tvari u neke sasvim druge tvari različite po svojstvima, a složni su da kada se već pretvori prirodnim putem ili uplitanjem čovjeka da su čiste. Ovo je stav hanefijskog (El-Bahru er-raiku 1/239) i malikijskog mezheba (Hašijetud-Dusuki 1/52), rivajet od Ahmeda (El-Insaf 1/318), a zastupaju ga Zahirije (El-Muhalla 1/166) i Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava 12/68).

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je drugi stav, tj. da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti. Najjači dokaz kojim se podupire ovaj stav je šerijatsko pravilo: "šerijatski propis neke stvari je vezan za razlog zbog kojeg je propisan", pa kada nestane tog razloga prestaje i taj šerijatski propis. Na primjer, pijenje alkohola je zabranjeno zbog toga što opija, pa kada alkohol izgubi osobinu opojnosti time što se prirodnim putem pretvorio u sirće mijenja se i propis pijenja istog.
Nakon ovih mes'ela došli smo do srža problema a to je upotreba aditiva životinjskog porijekla.

Prije toga da naglasimo da pod ovo pitanje ne potpadaju prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživjela nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati. Naravno, uzimajući u obzir idžmau učenjaka o zabrani jedenja svinjetine i stava većine učenjaka da je svinja nečista uz to da ne postoji nikakav vid nužde za konzumiranjem istih jer postoji zamjena za njih.

Većina komisija za izdavanje fetvi, fikhskih kolegija i savremenih učenjaka, između ostalih Saudijska komisija za fetve, Bin Baz, Muhammed Salih El-Munedždžid i mnogi drugi, preferiraju stav da je zabranjeno upotrebljavati aditive od dijelova svinje, uginulih životinja i životinja koje nisu šerijatski zaklane kao i proizvode u kojima se oni koriste, a da je dozvoljeno upotrebljavati aditive dobivene od životinja čije meso je dozvoljeno a šerijatski su zaklane.

Većina njih svoj stav izgrađuju na zabrani konzumiranja svinjskog mesa i svih dijelova svinje, kao i mesa dozvoljenih životinja koje nisu šerijatski zaklane ne osvrćući se na hemijski proces dobijanja aditiva. Dok manji dio učenjaka koji su na ovom stavu, iako smatraju da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste, nisu sigurni da je u hemijskom procesu dobijanja aditiva životinjskog porijekla došlo do potpune promjene te s toga ostaju na zabrani.

Drugi stav koji zastupa grupa savremenih učenjaka je dozvola upotrebe aditiva životinjskog porijekla. Oni smatraju da su tvari životinjskog porijekla, poput svinje i životinja koje nisu zaklane po šerijatskom propisu, iz kojih se dobijaju aditivi, doživjele promjenu (istihalu) pri čemu su promijenile svoja prvobitna svojstva, tj. potpuno se promijenile u neku drugu tvar čime su postale čiste a njihovo konzumiranje dozvoljeno.

Ovaj stav zastupaju prof. dr. Alijj Karhedagi i prof. dr. Alijj Muhammedi u knjizi "El-Kadaja et-tibijje el-mu'asire" (str. 243) tvrdeći da su muslimanski znastvenici i stručnjaci potvrdili da se pri dobijanju aditiva dešava promjena tvari iz jedne u drugu (tzv. istihala). Oni se u ovome pozivaju na muslimanske stručnjake dr. Muhammeda El-Hevarija, dr. Muhammeda Abdusselama i dr. Ahmeda Redžaija koji su o ovom pitanju napravili istraživanje i napisali studije.

Takođe, ovaj stav je preporuka osmog Medicinskog šerijatsko-pravnog simpozija održanog 22-24.11.1415 po Hidžri (što odgovara 22-24.05.1995 po Miladiju) u Kuvajtu kojeg organizuje  Islamska organizacija za medicinske znanosti. Na ovom simpoziju su učestvovali El-Azhar, Kolegij islamskog prava pri Džiddi, Svjetska zdravstvena organizacija pri Aleksandriji i Ministarstvo za zdravlje iz Kuvajta. Od dvije teme o kojima je vođena rasprava jedna je "Nečiste i zabranjene tvari u hrani i lijekovima" a koja je vezana za pitanje o kojem govorimo.

Između ostalog, od preporuka ovog simpozija je sljedeće: "8. Istihala, pod kojom se podrazumijeva  promjena tvari u neku drugu tvar koja se od nje razlikuje po svojstvima, mijenja nečiste stvari u čiste i mijenja šerijatski zabranjene stvari u šerijatski dozvoljene. Na osnovu toga: - želatin koji je dobijen od pretvaranja (istihale) kosti, kože i tetiva nečistog hajvana je čist i dozvoljeno ga je jesti, - sapun koji se proizvodi pretvaranjem (istihalom) od masti svinje ili uginule životinje  postaje čist sa tim pretvaranjem (istihalom) i dozvoljeno ga je koristiti, - sir koji se usiri u sirištu koje se uzme iz uginule životinje čije meso je dozvoljeno jesti je čist i dozvoljeno je njegovo konzumiranje, - masti, kreme i kozmetika u čijem sastavu se nalazi svinjska mast su nečiste i šerijatski nije dozvoljena njihova upotreba osim ako se ostvari u njima promjena (istihala) masti i pretvaranje u neku drugu tvar".

Napomena: Treba napomenuti da muslimanima u muslimanskim zemljama ili bilo gdje gdje imaju izbora nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane. Na njima je obaveza da koriste prilikom proizvodnje aditiva zamjenu u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova krave, ovce i slično. Od pohvalnih primjera traženja zamjene za želatine dobivene od svinje je slučaj proizvodnje želatina od životinja čije je meso halal u Egiptu, Maleziji i Pakistanu.

Na kraju ostaje pitanje da li su aditivi životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u Zapadnim zemljama a i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima i gdje musliman nema izbora,  da li su čisti i da li ih je dozvoljeno konzumirati?

Od gore spomenuta dva mišljenja, mišljenje kojem treba dati prednost je ono koje zastupa stav da su ovi aditivi čisti i da ih je dozvoljeno konzumirati, a Allah zna najbolje.
Argumenti, pojašnjenja i opravdanosti ovog mišljenja se zasnivaju na sljedećem:

Prvo: u mas'eli istihale, tj. promjeni i pretvaranju tvari u neku sasvim drugu pri čemu promijeni svoja svojstva, ispravno mišljenje je da ona tvar koja je bila prije istihale nečista i haram da je postala čista i dozvoljena za upotrebu iz jednostavnog razloga što to nije više ona početna tvar.

Drugo: potvrdili su i muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci da aditivi dobijeni iz životinjskih sirovina, poput dijelova svinje, uginulih životinja i slično, prolaze kroz kontrolirani hemijski proces pri čemu se na kraju procesa dobije sasvim druga tvar, tj. da aditivi dožive ono što islamski pravnici nazivaju istihalom.


Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić na pitanje da li su aditivi iz prirodnih sirovina "sigurniji" od aditiva sintetiziranih hemijskim putem je odgovorio da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama.

Treće: šejh Abdullah Es-Silmi smatra da pitanje konzumiranja aditiva (E brojeva) životinjskog porijekla potpada pod fikhsko pravilo "ma te'ummu bihi el-belva", tj. opća nevolja a koja zahtijeva davanje olakšice.

Naime, korištenje i upotreba raznoraznih prehrambenih proizvoda koji u sebi sadrže E brojeve (aditive) je postalo od musibeta savremenog doba jer skoro da nema proizvoda a da u njemu nema E brojeva (aditiva) što zahtijeva od onog koji vodi o tome računa da nosi spisak spornih E brojeva i konstantno kontrolira namirnice. A da bi musibet bio još veći broj spornih E brojeva se razlikuje od spiska do spiska: pa tako na spisku postavljenom na Wikipediji od starne nekog od muslimana broj spornih E brojeva je 63 a onih bez E oznake 35, znači oko sto brojeva koje treba pratiti prilikom kupovine. A na drugim spiskovima je dosta manji broj. Dok na spiskovima E brojeva u kojima ministarstva za prehranu ili neke druge institucije nekih evropskih država (poput Švedske, Danske i Srbije) upozoravaju vegeterijance na E brojeve koji su životinjskog porijekla imamo takođe različit broj tih brojeva.

Kod nekih je to samo 7 E brojeva, dok kod drugih dostiže broj veći od 50, a kod trećih 29. U svakom slučaju praćenje i kontroliranje tih E brojeva prilikom kupovine je teško sprovesti u praksi a uvijek postoji mogućnost da neke sporne brojeve nemamo na spisku. Kada nešto dođe na ovaj nivo to se kod islamskih učenjaka Usulul-fikha i islamskih pravnika naziva fikhskim pravilom "ma te'ummu bihi el-belva", tj. općom nevoljom koja svakog muslimana zadesi.

Pod općom nevoljom se podrazumijeva rasprostranjenost neke nevolje tako da je veoma teško čovjeku da je se riješi ili udalji od nje (Ref'ul-haredž, J'akub Ba Husejn, str. 435, Nezarijetud-darureti eš-šer'ijje, Vehbetu Ez-Zuhajli, str. 123). Od primjera opće nevolje su: nečistoća od koje je teško insanu da se sačuva poput sahibi uzra, tj. onome kome neprestano izlazi mokraća ili izmet. A od savremenih primjera može se navesti osiguranje za auta. Naime, sve vrste trgovačkih osiguranja, od kojih je i osiguranje na auta, su haram jer u sebi sadrže obje vrste zabranjenih kamata, jedenje tuđeg imetka bez osnova i zbog još mnogih drugih dokaza. Međutim, danas je nemoguće da čovjek dobije vozačku dozvolu, tj. da vozi auto, bez uplate osiguranja. A pošto je bez vožnje prevoznih sredstava današnji život nezamisliv pa čak i nemoguć u općem smislu, musliman je prinuđen da uplaćuje to osiguranje kako bi vozio. To znači da je uplaćivanje zabranjenog osiguranja postalo opća nevolja svakog muslimana.

Iz definicije opće nevolje se vidi da postoji jaka veza između opće nevolje i fikhskog pravila "teškoća zahtijeva olakšicu", jer je jedan od razloga davanja olakšice postojanje opće nevolje, pa sa te strane opća nevolja potpada pod ovo fikhsko pravilo.


S tim da nije svaka opća nevolja ona koja zahtijeva da se da olakšica, zato su učenjaci postavili određene šartove da bi se nešto smatralo općom nevoljom. Šartovi opće nevolje su:

Prvi – da opća nevolja bude stvarna  a ne umišljena, i da obuhvata sve ljude.

Drugi – da bude stvar prirodnog stanja a ne da bude rezultat nemarnosti čovjeka u izvršavanju obaveza ili ostavljanju zabranjenog.

Treći – da činjenje onog što se smatra općom nevoljom ne bude iz namjere dobijanja olakšice, a ako je tako nije mu dozvoljeno da uzima u tome olakšicu.

Četvrti – da se opća nevolja ograniči samo na to stanje i da olakšica prestane sa prestankom opće nevolje. Pitanje konzumiranja aditiva životinjskog porijekla ispunjava ove šartove.

Na kraju, ovo pitanje se može rezimirati u sljedećem:


Muslimanima nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane.

Na njima je obaveza da prilikom proizvodnje aditiva nađu zamjenu za gore spomenute životinje u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova životinja čije je meso halal a šerijatski su zaklane.


Prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživila nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati.


Aditivi (emulgatori, želatini i ostalo) životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u zapadnim zemljama kao i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima, su čisti i dozvoljeno ih je konzumirati.

Jer su doživjele istihale (promjenu i pretvaranje u neku sasvim drugu tvar) što su potvrdili muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci i jer pitanje konzumiranja aditiva potpada pod fikhsko pravilo "ma te'ummu bihi el-belva", tj. ono je opća nevolja koja zahtijeva davanje olakšice. Ve billahi tevfik.


Mr. Zijad Ljakić

STAZOM ISPRAVNIH PRETHODNIKA