Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

PROPIS ČITANJA BIBLIJE, TEVRATA I DRUGIH VJERSKIH KNJIGA

  • PDF

PITANJE: Eselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Imam jedno pitanje za vas postovani sejhu . da li je dozvoljeno muslimanu citati druge vjerske knjige kao npr. (toru, bibliju) itd s obzirom da muslimani vjeruju da je kur'an jedina nepromjenjena knjiga unaprijed hvala.

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa čitanja vjerskih knjiga, prvenstveno Biblije, Tevrata, Talmuda i Tore, učenjaci imaju tri stava:

1- zabrana (haram), na čemu je većina učenjaka,

2- dozvola sa pokuđenošću (mekruh),

3- zavisi od stanja čitatelja, koji ima znanja u akidi dozvoljeno je a drugima nije.

Učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba smatraju da nije dozvoljeno čitati knjige Ehlul-kitab (sljedbenika knjige), tj. vjerskih knjiga kršćana i židova.

Prenosi Ibn'Abidin od Abdulganijja en-Nabulusija da je rekao (Hašijetu Ibn Abidin, 1/118): „Zabranjeno nam je gledanje (čitanje) u bilo šta od Tevrata i Indžila, svejedno došlo nam od kjafira ili od onih od njih koji su primili islam“.

Upitan je imam Ahmed o čitanju Tevrata, Indžila i sličnog, pa se naljutio, iz čega se razumije negiranje. (El-Adabu eš-šer'ijje, Ibn Muflih, 2/106) ovo navodi Kadi i dokazuje da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio u ruci Omera dio Tevrata naljutio i rekao: „Zar nisam došao sa bijelom čistom (knjigom)?“. (Keššaful-kinna'i, 1/434)

Argument sa kojima se dokazuje zabrana je hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, došao sa knjigom (dijelom iz Tevrata na arapskom) koju je našao na nekom putovanju, pa je čitao u prisustvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a lice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se mijenjalo. Pa mu je rekao čovjek od Ensarija: „Teško tebi o sine Hattabov, zar ne vidiš lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?“ Zatim reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne pitajte kitabije ništa, jer oni vas neće uputiti jer su skrenuli. A vi ili ćete negirati istinu ili potvrđivati batil. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“.

Hadis bilježe Ahmed, Bezzar, Darimi i Ebu Ja'la. Prenosi se od Abdullah ibn Sabita, Ukbe ibn Amir, Halid ibn Arfeta, Ebu Derda i Hafse. U svim rivajetima ima slabosti, svi se prenose od ravije Mudžalid ibn Se'ida koji je slab. Mnoštvo rivajeta ukazuju da hadis ima osnova po Ibn Hadžeru i Albaniju koji ga ocjenjuje dobrim.

Navodi Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (13/525) da je Bedruddin ez-Zerkeši rekao: „Obmanjeni su neki potonji koji smatraju da je dozvoljeno čitanje Tevrata jer je iskrivljenost u njemu u značenju. A to je stav batil, jer nema sumnje da su oni iskrivili i promijenili (objavu), a čitanje i pisanje Tevrata nije dozvoljeno po idžamu (konsenzusu). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se naljutio kada je vidio dio Tevrata kod Omera, radijallahu anhu, ..., da to nije grijeh ne bi se naljutio“.

Nakon što je Ibn Hadžer naveo raznorazne rivajete spomenutog hadisa rekao je: „Po meni je mekruh toga (čitanja Tevrata) radi pokuđenosti a ne radi zabrane“.

A onda je Ibn Hadžer naveo svoj stav koji predstavlja treće mišljenje gore spomenuto (Fethul-bari, 13/525-526): „Preče je po ovom pitanju napraviti razliku između onoga ko nije postao učen u imanu (akidi), njemu nije dozvoljeno čitanje ništa od toga (vjerskih knjiga nemuslimana), za razliku od učenog kome je dozvoljeno, naročito kada je potrebno odgovoriti protivniku. Na ovo ukazuje prenošenje imama (učenjaka), prvih i potonjih, iz Tevrata i obavezivanje Židova da povjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, shodono onome što nađu u njihovim knjigama. Da nisu bili ubjeđeni u dozvolu čitanja Tevrata ne bi to uradili i ustrajavali u tome. A srdžba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne ukazuje na zabranu, jer se on nekada ljuti zbog mekruha ili činjenja onoga što je suprotno prečem kada se desi od strane onoga kome to ne priliči, kao što se naljutio na Muaza zbog dugog učenja na sabah namazu, a ponekad se naljuti zbog slabog razumijevanja jasnih stvari, poput onoga što je pitao o pronađenoj devi“.

Ovo što navodi Ibn Hadžer je najbliže ispravnom razumijevanju ovog pitanja. To jest, da nije dozvoljeno mislimanima koji nemaju dovoljno znanja u akidi da čitaju vjerske knjige kitabija (Bibliju, Tevrat, Indžil, Toru, Talmud i slično) ili nekih drugih vjera, za razliku od učenih ako imaju potrebe za time. Na ovu zabranu ukazuje gore spomenuti hadis iako u njemu ima slabosti.

Ako musliman čita iskrivljene i izmijenjene nebeske objave ili druge zabludjela vjerska uvjerenja, a nema dovoljno znanja o akidetskim osnovama islama, time sebe izlaže mogućnošću da skrene sa pravog puta, da povjeruje u zabludu, posumnja u svoju vjeru i da sebi ubaci mnoge šubhe (nejasnoće) za koje nema znanja da ih otkloni. Zbog upadanja u haram, u ovom slučaju prihvatanja iskrivljenih uvjerenja, obaveza je zatvoriti puteve koji vode u haram.

Ve billahi tevfik.