Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

RAD MUSLIMANA U INSTITUCIJAMA I SLUŽBAMA NEMUSLIMANSKE DRŽAVE

  • PDF

PITANJE: Esselamu alejkum.

Dobio sam ponudu od jednog lika da me progura u Vijeće općine. Pa me interesuje imal ti šta sporno šerijatski? Jel pametno i potrebno uopće. A da malo i proširim pitanje, jel sporno sa strane islama ulaziti u institucije neislamske države.


 

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Rad muslimana u vojsci, policiji, državnim političkim funkcijama i službama, ili bilo kojim drugim institucijama neislamske države, o tome su učenjaci govorili i pisali prije pada hilafeta, prije kolonijalnih osvajanja muslimanskih zemalja i prije nego što su muslimani došli u ovakvo nezavidno stanje. Tako da ovo pitanje nije toliko savremeno koliko se mnogima čini, samo je različita forma i oblik, a stanje o kojem su učenjaci govorili je isto.

Naime, šerijatski status ovakvog rada ovisi od stanja i okolnosti zbog kojih musliman radi u tim institucijama. Takav posao ne izlazi od jedog od tri sljedeća stanja:

1 - da je prinuđen da tu radi ili ima jaku potrebu za tim poslom,

2 - da radi taj posao zbog koristi Islama i muslimana kako bi otklanjao zulum od muslimana ili tome slično,

3 – da nije prinuđen niti ima jaku potrebu niti je u tom poslu korist za Islam i muslimane (Et-Te'amul me'a gajril-muslimin, str. 223-232).


Prvo stanje: da je prinuđen da tu radi ili ima jaku potrebu za tim poslom.

Pod prinudom se podrazumijeva da musliman ne može naći neki drugi izvor opskrbe osim da radi u državnim institucijama kjafirske zemlje, tako da ako tu ne bi radio ne bi imao od čega da živi. A pod jakom potrebom se misli na ono što je blaže od prinude, to jest da ako tu ne bi radio preživio bi ali sa velikom teškoćom i nevoljom (El-Muvafekatu 2/10).

Što se tiče rada u državnim institucijama kjafirske države u stanju prinude, on je dozvoljen jer je opće šerijatsko pravilo da se u prinudi dozvoljava ono što je zabranjeno. S tim da je taj rad uslovljen sa dva šarta koje prenosi Ibn Hadžer od El-Muhelleba ibn ebi Sufreta: da je taj posao šerijatski dozvoljen i da tim poslom ne pomaže kjafire u nanošenju štete muslimanima (Fethul-bari 4/452) . A da je rad u stanju jake potrebe dozvoljen dokaz je fikhsko pravilo: potreba se spušta na stepen prinude (El-Ešbahu ven-nezair od Sujutija str. 88 i od Ibn Nudžejma str. 91) . Takođe, na to ukazuju riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: "I u vjeri vam nije ništa teško propisao" (El-Hadždž 78). Uvjetuje se za dozvolu rada u stanju velike potrebe isto što i u okolnostima prinude, s tim da se dodaje još jedan šart: da ne prijateljuje sa kjafirima u bilo kom obliku prijateljstva izuzev onog što zahtijeva sam posao od miješanja i lijepog ophođenja sa njima.


Drugo stanje: rad zbog koristi Islama i muslimana.

Oko ove vrste rada muslimana u državnim institucijama kjafirske zemlje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: dozvola rada u takvim institucijama pod vlašću kjafira ako je musliman u mogućnosti da izvršava ono što Šerijat nalaže i da uspostavlja pravdu.

Ovaj stav su podržali Kurtubi (El-Džami'u li ahkamil-Kur'an 9/215), Ševkani (Fethul-kadir 3/35) i mnogi drugi mufessiri.

Dokazuju svoj stav traženjem Jusufa, alejisselam, od strane faraona Misra (Egipta) da ga postavi namjesnikom za poljoprivredna i ekonomska pitanja, pa ga je ovaj i postavio. ""Postavi me: - reče - "da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan."" (Jusuf 55) Učenjaci koji su na stavu zabrane odgovaraju na ovaj dokaz sa stvarima koje su upitne, poput toga da je ovo bilo dozvoljeno samo Jusufu, alejhisselam, ili da je faraon bio musliman, ili da je stvarni vladar bio Jusuf, alejhisselam, a ne faraon. Drugi dokaz sa kojim dokazuju dozvolu je opća obaveza muslimana da rade na pribavljanju svega što koristi muslimanima i otklanjaju ono što im šteti. Na ovom mjestu navode riječi El-'Izz ibn Abdusselama koji kaže da ako bi neku veliku muslimansku pokrajinu zauzeli kjafiri i onda tražili da postave muslimanskog kadiju da rješava sporove među muslimanima, muslimani bi se trebali tome odazvati radi opće koristi muslimana u tome (Kava'idul-ahkam 1/75).


Drugi stav: opća zabrana rada u instituciji kjafirske države.

Oni koji spominju ovo mišljenje nisu spomenuli ko je zauzeo ovaj stav od prvih učenjaka, dok je mnogo savremenih alima i istraživača na tom stanovištu. Od njih su Ebul-E'ala el-Mevdudi, Abdulkerim Zejdan, Muhammed Medkur i Vehbetu ez-Zuhajli.

Svoj stav argumentiraju riječima Uzvišenog u prijevodu značenja: "I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži" (Hud 113). Kažu da onaj koji radi pod vlašću zalima podržava njegovu stranu a to je Allah zabranio, a kjafir je od zalima. Moglo bi se prigovoriti ovom argumentiranju da je značenje riječi "I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju", ne budite s tim zadovoljni, ne uljepšavajte to na čemu su i ne učestvujte sa njima u njihovom zulumu. A raditi kod zalima (kjafira) radeći na otklanjanju štete od muslimana i pribavljanja koristi, to ne ulazi u značenje ajeta (Tefsir-Razi 18/73, i Fethul-kadir 2/531). Takođe, od njihovih dokaza sa kojima podupiru svoj stav je sljedeće: da rad pod vlašću kjafira sadrži zabranjenu privrženost, prijateljovanje, potpomaganje i hvaljenje istih u onome što rade (El-Ahkamus-sultanijje str. 75). Moglo bi se odgovoriti na ovaj argument sa više strana: 1- da radnik pod vlašću kjafira nema namjeru pomagati ga u zulumu, nego ostvariti opću korist za muslimane, 2- da nema nužno uzajamne sprege između privrženosti kjafirima i rada pod vlašću vladara kjafira, jer je moguće pomoći istinu, pravdu i uzdignuti Allahovu riječ a da pri tome ne bude privrženosti i prijateljovanja prema kjafirima, i 3- rad pod vlašću vladara kjafira ne sadrži u sebi njegovu pohvalu, nego preuzimanje onog što je prepustio taj kjafir i njegovog obavljanja na propisan način (Et-Te'amulu me'a gajril-muslimin, str. 228).


Radžih (odabrano) mišljenje je, na osnovu snage dokaza, da je rad u službama i institucijama kjafirske države pod vlašću vladara kjafira dozvoljen ako se time ostvaruje korist Islamu i muslimanima.
Ova dozvolu učenjaci uslovljavaju ispunjenjem sljedećih šartova:

- da je sam posao koji se radi dozvoljen u Islamu,

- da se tim radom ne pomažu kjafiri u nečemu što je šteta za muslimane,

- da u tome ne bude prilježenosti i prijateljovanja sa kjafirima,

– da se tim radom postiže stvarna korist za Islam i muslimane, a ne da u tom poslu bude samo lična korist pojedinca.


Treće stanje: da nije prinuđen niti ima jaku potrebu niti je u tom poslu korist za Islam i muslimane.

U ovom slučaju nije dozovljeno muslimanu raditi u institucijama i službama kjafirske države. Jer taj posao u ovim okolnostima predstavlja naklonost prema kjafirima, prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni to zabranjuje: "I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži" (Hud 113), i ne dozvoljava muslimanu da bude pod vlašću kjafira: "A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima" (En-Nisa' 141).


Prema tome, shodno tvom stanju i skupini kojoj pripadaš od tri gore spomenute, propis te skupine je odgovor na tvoje pitanje.


Ve billahi tevfik.