FACEBOOK - Širi dalje!

PROPIS ABORTUSA

  • PDF

Pitanje abortusa u biti nije suvremeno šerijatsko pitanje, međutim, mnoštvo je razloga koji su ovu pitanje učinili jednom od glavnih tema rasprave u raznim prigodama, na raznim mjestima i među različitim nivoima ljudi. Od tih razloga ističu se dva:
Prvo: što mnogi ljudi pitaju o šerijatskom propisu pobačaja.
Drugo: što je abortus sa napretkom medicine postao tako obična stvar da je u mogućnosti bilo koja žena da ode ljekaru i da se za kratko vrijeme riješi 'neželjene' trudnoće.

 

Definicija abortusa

Islamski pravnici[1] definišu abortus jezičkim značenjem[2], tj. abortus je pobačaj djeteta (ploda, fetusa ili embria) prije njegovog upotpunjenja.

Povijest abortusa

Abortus je bio poznat još u davna vremena kao sredstvo otklanjanja ili prikrivanja neželjene tudnoće kao i ograničenja poroda. Načini i metode pobačaja (abortusa) koji su tada rađeni su se razlikovali od današnjih. Naime, žena koja bi htjela da pobaci radila bi jednu od slijedečih metoda: pila bi čajeve od posebnih trava ili jela biljke za koje se u praksi pokazalo da uzrokuju pobačaj, skakala bi sa određene visine čime bi uzrokovala otkidanje i umiranje ploda, udarala bi sama sebe po stomaku ili bi to radila druga osoba čime bi bio izazvan pobačaj.

Muslimanski liječnik Ibn Sina navodi tri slučaja kada treba po njemu izvršiti abortus: kada mala djevojčica zatrudni a postoji bojazan da bi umrla na porođaju, kada u maternici majke ima izraslina koja bi uzrokovala smrt i djeteta i majke i kada umre dijete u utrobi majke.[3]

Krajem osamnaestog stoljeća, kao plod propagande čiji je cilj bio da se ograniči broj stanovnika na Zemlji i smanji njegov nagli porast, dolazi do izražaja pitanje abortusa. Prvi propagator ove ideje bio je Melsus, kršćanski sveštenik iz Britanije. Zasnovao je svoju ideju na tvrdnji da mnoštvo stanovnika na Zemlji predstavlja opasnost po izvore životnih sredstava za čovječanstvo, a dokazivao je to geometrijskim putem: broj stanovnika na Zemlji povečava se po formuli: dva, četiri, osam, šesnaest, trideset i dva, itd, dok se izvori životnih sredstava povečavaju po formuli: dva, tri, četiri, pet, itd.

Zatim je ova ideja našla svoje protagoniste, te se prvo proširila u Americi, iako je u samom početku doživjela žestoko protivljenje od strane države i društva. A 1942.g. osnovano je udruženje pod nazivom: "Liga za reformu porodice", koje je pozivalo na upotrebu sredstava za spriječavanje trudnoće i na vršenje abortusa kako bi se smanjio nagli porast stanovništva.

Zatim je ovo udruženje postalo član Ujedinjenih nacija i osnovalo mnoštvo ogranaka diljem svijeta pa čak i u muslimanskim zamljama.[4]

Donošenje zakona o abortusu

Abortus je bio zabranjen kod Židova i kršćana, s tim da je kazna nad počiniocem kod Židova bila prepuštena presudi sudije a kod kršćana određena ubistvom. Zbog toga je Britanija 1524.g. donijela zakon o kazni pogubljenja nad počiniocem abortusa, takođe Njemačka 1531.g., Francuska 1562.g. i Rusija 1649.g. Za razliku od ostalih kršćanskih sekti, protestantska crkva je imala veoma blag stav prema abortusu, tako da ga je dozvoljavala i zbog sitnih razloga. Zatim je kazna ubistva za abortus ublažena kaznom trajnog zatvora sa teškim fizičkim radom, da bi je zatim još umanjili sve dok nije pobačaj postao dozvoljen u mnogim zemljama svijeta. Slično tome desilo se i u Americi, prvo je kazna bila pogubljenje, zatim trajni zatvor, a zatim je bila ublažavana sve dok je nisu dozvolili.

Smatra se Sovjetski savez prvom državom koja je javno dozvolila abortus, i to 1920.g., a zatim je 1935.g. ponovo zabranila zbog mnoštva smrtnih slučajeva trudnica uzrokovanih abortusom, te ponovo dozvolila 1955.g.

Poslije Sovjetskog saveza 1948.g. dozvolio je Japan pobačaj ženama koje imaju petero djece, zatim je broj smanjen da bi na kraju bilo dozvoljeno u prva tri mjeseca trudnoće. Poslije toga slijede Britanija 1968.g. Amerika 1973.g. i Francuska 1975.g.

Za razliku od Zapada, u večini muslimanskim zamljama abortus je zabranjen i kažnjava se zatvorom od šest mjeseci do tri godine, kao što je u Egiptu, Siriji i Jordanu. U ovome su se izdvojile Turska i Tunis koje su zakonom dozvolile abortus.[5]

Statistički podaci o abortusu

Na osnovu izvještaja Svjetske zdravstvene organizacije do 1984.g. broj pobačaja je dostigao cifru od pedeset miliona, a broj smrtnih slučajeva trudnica kao posljedica abortusa kretao se između sto sedamdeset hiljada do dvije stotine hiljada.

Između 1973.g. i 1983.g. u toku deset godina u Americi je izvršeno petnaest miliona pobačaja, a u samom Njujorku se nalaze više od tri stotine ambulanti samo za abortus.[6]

Ove brojke upokazuju na opasnost abortusa kao sredstva uništavanja ljudskih embria.

Stav Islama prema abortusu

Prije samog navođenja stavova islamskih učenjaka i argumenata kojima podupiru svoje stavove, može se uopćeno kazati da je pobačaj oprečan Šerijatu iz nekoliko razloga:

Prvo: cilj Šerijata (mekasiduš-šeri'ati) je zaštita pet nužnih stvari: vjere, života, potomstva, pameti i imetaka, bez kojih se remeti sistem ljudskog života na dunjaluku na čemu se složio ovaj ummet i šerijati prijašnjih poslanika, a plod u stomaku majke je početna faza ljudskog života te ulazi pod cilj zaštite života.

Drugo: abortus se suprostavlja jednom od ciljeva braka, tj. umnožavanju porodice, kaže Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, u rivajetu od Enesa,radijallahu anhu:

(Ženite rotkinje, koje vam se svide, zaista ću se ja ponositi vašom brojnošću pred poslanicima na Sudnjem danu.)[7]

Takođe, na to upućuje dozvola ili preporučljivost ženidbe sa više žena kako bi povećao porod.

Treće: abortus u sebi sadrži loše mišljenje o Uzvišenom Allahu, subhanehu ve teala, naime, mnogi traže utočište u abortusu srtahujući za nafaku djeteta ili troškove odgoja djeteta, a kaže Uzvišeni:

"Na Zemlji nema nijednog bića, a da ga Allah ne hrani."[8]

Vrste abortusa:[9]

1. spontani abortus

2. pobačaj bez šerijatske nužde

3. nužni pobačaj

4. pobačaj ploda začetog zinalukom

5. pobačaj ploda začetog silovanjem

6. pobačaj deformisanog ploda


1.SPONTANI ABORTUS

Spontani abortus je pobačaj do koga dolazi bez želje trudnice, zbog neke bolesti ili zbog umiranja ploda u maternici izazvanog na bilo koji način. To je prirodan proces u kome maternica izbacuje plod čiji se životni faktori nisu upotpunili. Medicinski je potvrđeno da između 60% i 70% spontanih pobačaja bude zbog deformacije ploda. Razlozi spontanog abortusa se vraćaju na tri stvar: poremećaj samog ploda, poremećaj u tijelu majke, ili vanjski uticaj.[10]

Propis ove vrste abortusa je jasan, nema grijeha onaj kome se to desi, nego je on Allahova milost prema ženi da joj maternica izbaci uginuli ili deformisani plod.

2.POBAČAJ BEZ ŠERIJATSKE NUŽDE

Pod riječima „bez šerijatske nužde“ se misli na sve razloge i motive za pobačaj koji ne potpadaju pod sljedeće vrste: nužni pobačaj (tj. ako plod uzrokuje smrt majke), pobačaj ploda začetog zinalukom ili silovanjem i pobačaj deformisanog ploda.

Ovu vrstu abortusa možemo podijeliti na dva perioda, shodno u kom vremenskom razvojnom periodu ploda se vrši abortus.

Prvi period: abortus u prva četiri mjeseca trudnoće tj. prije udahnuća duše

Islamski učenjaci imaju različite stavove o abortusu u periodu prije nego što se udahne duše. Čak učenjaci unutar jednog mezheba su podijeljeni po ovom pitanju do te mjere da neki od njih kažu da je zvanični stav mezheba zabrana, dok drugi učenjaci iz istom tog mezheba kažu da je stav mezheba dozvola. Zato ćemo naći u govoru mnogih suvremenih učenjaka da kažu su da svi mezhebi na tome da je zabranjen abortus osim što poneki učenjaci unutar mezheba dozvoljavaju abortus kada ima za to potrebe ili u prvih četrdeset dana, a ovo je velika grešaka. Pa tako da bi se riješila ova zavrzlama oko pravog stava nekog mezheba po ovom pitanju bilo je neophodno vratiti se na priznate knjige mezheba (kutubu mu'temede). Nakon istraživanja i analize svega rečenog o abortusu stavovi učenjaka se mogu svesti na sljedeća tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je abortus u ovom periodu dozvoljen, s tim da dio učenjaka koji zauzimaju ovaj stav dodaju da je dozvoljen uz pokuđenost.

Ispravno je da je ovo zvanični stav hanefijske[11] i šafijske[12] pravne škole, i učenjaka El-Lahmija od malikija[13].

Svoj stav podupiru slijedećim dokazima:

Prvi dokaz: Da je osnova dozvola sve dok ne dođe dokaz da je abortus zabranjen, a zabrana nije došla.

Komentar: nije osnov dozvola nego zabrana, a argumenti zabrane su sadržani u sljedećem:

1.Riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: "Zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili."[14] Kaže Merdavi[15] i Ševkani[16] da riječi (fi kararin mekin-na sigurnom mjestu) znači maternica, tj. da je kap sjemena u prvoj fazi stvaranja živog bića na sigurnom mjestu poput sjemena u zemlji. A iz ovoga se razumije da je vađenje kapi iz sigurnog mjesta vid nasilja prema njemu i njegovo uništenje.

2. Došlo je u vjerodostojnim hadisima da se šerijatska kazna (kamenovanja ili bičevanja) nad trudnom ženom zbog zinaluka ne izvršava sve dok se ne porodi, svejedno u kom mjesecu trudnoće bila, a to je zbog zabrane uništenja ploda. Od učenjaka koji smatraju da je osnova zabrana abortusa je Stalna komisija za fetve[17] u Saudijskoj arabiji na čelu sa šejhom Bin Bazom.

Drugi dokaz: Plod u ovom periodu nije ljudsko biće zato ga je dozvoljeno pobaciti.

Komentar: to što nije ljudsko biće nije dokaz da ga je dozvoljeno uništiti, jer su ta kap, a zatim ugruša te komad mesa početne faze stvaranja ljudskog bića, zbog toga nije dozvoljeno izvršiti šerijatsku kaznu (kamenovanja ili bičevanja) nad trudnicom zbog zinaluka.

Treći dokaz: Kijas (analogija): kao što je dozvoljen 'azl (tj. prilikom spolnog odnosa izbaciti sjeme van maternice) tako je dozvoljeno izvršiti abortus prije nego što se duša udahne.

Komentar: u ovom kijasu postoji razlika između 'azla i abortusa, jer prilikom abortusa plod u maternici je buduće dijete čije su faze stvaranja počele za razliku od 'azla gdje uopšte nije došlo do oplođavanja.

Četvrti dokaz: U ovaj plod još nije duša udahnuta, kao što je došlo u hadisu Abullah ibn Mes'uda, radjallahu anhu, a ono što nema dušu neće biti ni proživljeno na Sudnjem danu, prema tome kao da ga i nema, s toga nema smetnje da se pobaci.

Komentar: ovaj plod, kada ga pustimo da se razvija, nakon određenog vremena mu se udahnjuje duša, Allahovom voljom, i postaje čovjek te će biti proživljen na Sudnjem danu, zato sprečavanje razvoja tog ploda je bespravno nasilje nad njim koje je zabranjeno i grješno.

Drugo mišljenje: da je abortus uopćeno zabranjen.

Ovo je zvanični stav malikijskom i zahirijskog mezheba[18], te stav sljedećih učenjaka: Gazalija[19], Ibn-'Imada i Ibn Hadžera[20] učenjaka šafijskog mezheba, Ibnul-Dževzija[21] i Ibn Redžeba[22] od hanbelija, a također su ga izabrali El-'Iz ibn Abdusselam i Ibn Tejmije.

Zasnovali su svoj stav na sljedećim dokaza:

Prvi dokaz: Hadis Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže:

„Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim biva ugrušak isto toliko, zatim biva gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, narede mu se četiri stvari, kaže mu se: piši njegovo djelo, nafaku, dužinu života, da li će biti sretan ili nesretan, a zatim mu se udahne duša“.[23]

Hadis ukazuje jasnim riječima da stvaranje čovjeka počinje prvih četrdeset dana.

Drugi dokaz: Abortus je zabranjen na osnovu propisa 'azla ('azl je da prilikom spolnog odnosa izbaciti sjeme van maternice), s tim da se ovaj dokaz opravdava iz dva različita ugla: prvi od strane učenjaka koji smatraju da je 'azl zabranjen iz čega proizlazi da je abortus preče da bude zabranjen, i drugi od učenjaka kod kojih je 'azl dozvoljen što upućuje da je haram pobaciti plod kada se smjesti u maternici.

Komentar: dokaz posmatran iz prvog ugla je jak s tim da im se može prigovoriti na zabrani 'azla, naročito kada imamo u vidu jasne dokaze za dozvolu sa jedne strane, a sa druge da su na tom stavu četiri mezheba, Ibn Tejmije, Ibn Kajjim i mnogi drugi učenjaci.

A da bi dokaz posmatrano iz drugog ugla imao svoju snagu trba ga pojačati sljedećim:

Prva: da su ashabi, prilikom pitanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o propisu 'azla, naveli da ne žele da žena zatrudni, a to upućuje da je kod njih bilo poznato da pobačaj nije dozvoljen te ga o tome nisu ni pitali.

Drugo: da je pobačaj bio dozvoljen, Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio ashabe, tj. pojasnio bi im da nema smetnje da se uzrokuje pobačaj nakon saznanja o trudnoći.

Treći dokaz: Kijas (analogija), upoređivanje ploda prije udahnuća duše sa jajetom divljači, odnosno kao što nije dozvoljeno muhrimu (onome koji je zanijetio hadž ili 'umru) da razbije jaje divljači (što je potvrđeno u hadisu od Alije, radijallahu anhu[24]), jer je muhrimu lov zabranjen, isto tako nije dozvoljen pobačaj ploda iz maternice.

Komantar: ovaj kijas je ispravan jer je ispunio svoje šartove, a ono što je zajedničko između ploda i jajeta je da od oboga nastaje živo biće.

Četvrti dokaz: Abortus je oprečan jednom od ciljeva braka, tj. imanju potomstva.

Treće mišljenje: da je abortus dozvoljen u periodu nutfeta, tj. prvih četrdeset dana trudnoće, a da je poslije zabranjen.

Ovo je stav hanbelijske pravne škole.[25] Sličan stav ima i šejh Ibn 'Usejmin, tj. da nije dozvoljen abortus osim u toku perioda nutfe (kapi sjemena-prvih četrdeset dana) ako za to ima potrebe[26].

Oni dokazuju svoj stav sa jednim dokazom:

Kažu: Kap sjemena (ploda) se još nije zametnula u ovom periodu, te je poput kapi sjemena prije ulaska u maternicu, zato nema smetnje da se pobaci.

Komentar: šejh Muhammed Nu'ajm Jasin odgovara na ovaj dokaz potvrđenom naučnom činjenicom da se u periodu od prvih sedam dana dešava začeće.[27] Sa druge strane, kap sjemena se već smjestila u maternici i ušla u fazu stvaranja budućeg ljudskog bića za razliku od sjemena van maternice.

Radžih (odabrano mišljenje): iz gore navedenog se da primjetiti da dokazi koji ukazuju na zabranu abortusa su jači od dokaza druga dva mišljenja, dok su sa druga strane dokazi dozvole abortusa podložni jakoj kritici nakon čega gube validnost.

Prema tome: abortus nije dozvoljen u ovom razvojnom periodu ploda svejedno koji mu motivi bili: strah za nafakom djeteta, plan da se ima malo djece, čuvanje tjelesne linije, zauzetost poslom, studiranjem ili slično.

Ovo je također stav Udruženja velikih učenjaka (Hej'etu kibaril 'ulema) u Saudijskoj arabiji. A Allah zna najbolje.

Drugi period: abortus poslije udahnuća duše

Kada se udahnjuje duša u zametnuti plod?

U hadisu, gore spomenutom, kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, došlo je da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca.

Kaže Nevevi: "Složni su učenjaci da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca[28]", takođe to potvrđuje El-Kurtubi: "Učenjaci se nisu razišli oko toga da se duša udahnjuje poslije sto dvadeset dana.[29]"

Abortus poslije udahnuća duše je zabranjen po idžma'u (konsenzusu) islamskih učenjaka, i smatra se ubistvom nedužne duše.

Kaže Ed-Derdir, fakih malikijskog mezheba: "Nije dozvoljeno pobaciti plod iz maternice ni u prvih četrdeset dana, a kada mu se udahne duša zabranjeno je po idžma'u (konsenzusu)."[30]

Kaže Ibnul 'Arebi, fakih šafijskog mezheba: "A što se tiče pobacivanja ploda u koji je udahnuta duša to je ubistvo oko kojeg nema razilaženja među učenjacima."[31]

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: "Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim ako to pravda zahtijeva"[32].

Rezime:

Može se zaključiti, na osnovu gore navedenog, da nije dozvoljeno izvršiti abortus ni u jednom od ova dva perioda bez šerijatske nužnosti.



[1] El-Bahru er-raiku (8/389) i El-Mevsu'atu el-fikhijetu el-kuvejtije (2/56).

[2] Muhtarus-sihah (632), El-Mu'adžemu el-vesit (441) i El-Kamusu el-muhit (1/86).

[3] Ahkamul-dženin (117).

[4] El-Mesailu et-tibbije vel muamelatul malijel muasre, d. Halid ibn Alijj El-Mušjekih (2/2), ovo je odštampana skripta nakon održanog kursa pod istim naslovom.

[5] Ahkamul dženin (120-125).

[6] El-Mesailut-tibbije vel muamelatul malijel muasre (3).

[7] Bilježi ga Ahmed (3/158) i Ibn Hibban (1228), a Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim; pogledaj: El-Irva' (6/195).

[8] Hud 6

[9] Ahkamul-dženin (113-116).

[10] Ahkamul-dženin (114).

[11] Hašijetu Ibn 'Abidin (4/335-336) i Šerhu fethil-kadir (2/495).

[12] El-Havil kebir (11/196-197).

[13] Mevahibu-l-dželil (5/133).

[14] El-Mu'minun 13

[15] El-Havi el-kebir (10/386).

[16] Fethul-kadir (3/649).

[17] Fetva broj 17576.

[18] Hašijetu-d-dusuki ale-š-šerhil kebir (3/86).

[19] Ihjau' ulumi-d-din (2/110-111).

[20] Fethu-l-bari (9/386).

[21] Ahkamun-nisa' 306.

[22] Džami'u-l-'ulumi vel hikemi (102).

[23] Bilježi ga Buharija (3208) i Muslim (2643).

[24] El-Furu' (5/506).

[25] El-Furu'u (1/393), El-Insaf (1/479) i Muntehel-iradat (1/37).

[26] Eš-Šerhul mumti'a (10/654).

[27] Ebhasu fikhije fi kadaja tibijje (222).

[28] Šerhu sahihi Muslim (16/157).

[29] El-Džami' li ahkamil Kur'an (14/316).

[30] Hašijetu-d-dusuki (3/86).

[31] El-Kabes (15/528).

[32] El-En'am 151