Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

NAMAZ ZA IMAMOM KOJI SMATRA DA IMAMO BOŽANSKOG U SEBI

  • PDF

PITANJE: Selamu alejk.
Da li je dozvoljeno klanjati za imamom koji smatra da imamo božanskog u sebi? Allah vas poživio!
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oni koji zastupaju, šire i ubijeđeni su u tvrdnju „da u ljudima ima božanskog“ oslanjaju se na riječi Uzvišenog: „I kad mu dam lik i u njega udahnem od Mog ruha (Moje duše), vi mu se poklonite!“ (El-Hidžr 29, Sad 72), kao i na ajet: „Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i ruh (duša) od Njega“ (En-Nisa 171). Prema njihovom shvatanju u ovim ajetima je dokaz da je u čovjeku dio od Allaha, tj. dio božanskog.


Nema sumnje da je ovakav način tumačenja ajeta batil (ništavno), jer riječ „ruh“ koja se spominje u ajetu nije Allahovo svojstvo i njeno spajanje i vezivanje za Allahovo ime je vezivanje stvorenja za svoga Stvoritelja. Ruh ili duše koje je Uzvišeni udahnuo u Adema i Isu, alejhimesselam, su duše od duša koje je Uzvišeni Allah stvorio, a ne dio Allahovog bića.


U ajetu „od Mog ruha (Moje duše)“ spajanje riječi ruh (duša) sa zamjenicom mog (ruha) ili moje (duše) koja se odnosi na Allaha je poput izraza bejtullah (Allahova kuća) i nakatullah (Alahova deva), u njima se iskazuje veličina i počast te stvari ili tog stvorenja, a ne da su one dio Allahovog bića ili slično tome. Ispravno značenje ovog ajeta je: i kad mu dam lik i u njega udahnem dušu od (Mojih) duša koje sam stvorio, vi mu se poklonite!

A dio ajeta u suri En-Nisa „i ruh (duša) od Njega“ riječ „od Njega“ ne znači da je ta duša dio Njega (Allaha) nego znači: i duša od Njegovih duša koje je stvorio.

Kaže Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta (Tefsir Ibn Kesir 1/784): „Riječi Uzvišenog u ajetu i hadisu „i ruh (duša) od Njega“ su poput riječi: „I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega“, (El-Džasije 13), tj. od Njegovih stvorenja i od Njega.“
Bitno je ovdje napomenuti da se riječi koje se dodaju uz Allahovo ime dijele na dvije vrste:

Prva vrsta – dodavanje uz Allahovo ime onoga što je odvojeno od Allahovog bića, što opstoji samo po sebi, poput dodavanje duša Adema i Ise, alehjimesselam, imenu Allaha „ruhun minhu“ (duša od Njega), kao i riječi „bejti“ (Moja kuća) i „nakatullahi“ (Allahova deva). Cilj i smisao dodavanja ovih stvari i stvorenja Allahovom imenu je da se ukaže na njihov značaj i veličinu kod Allaha.

Druga vrsta – dodavanje uz Allahovo ime onoga što je sastavni dio Njegovog bića ili što je od Njegovih svojstava, tj. nije odvojeno od Allahovog bića, poput lica (vedžhullah), ruke (jedullah) i slično.

Neki ljudi ne prave razliku između ove dvije vrste, pa misle da je svaki termin (stvar ili stvorenje) koji se piše uz Allahovo ime (kao genitivna veza) dio Njegovog bića. Ili suprotno tome, misle da se svaki termin tako piše da bi se ukazalo na njegovu veličinu i značaj. O ovome su detaljnije govorili i pisali Kurtubi, Ibn Tejmije i Ibnnul-Kajjim.

Prema tome, tvrdnja i uvjerenje da ljudi imaju božanskog u sebi je lažna, pogrešna i predstavlja čisti dalalet. Ona ima slično značenje onih koji potvrđuju El-hulul (da je Allah u nekom stvorenju) i El-Ittihad (da sve što postoji da je to Allahovo biće), jer vanjsko značenje ove tvrdnje je da se dio Allahovog bića utjelovilo u insanu, a Allah je uzvišen od takvih nakaradnih ubjeđenja. Ovakvo uvjerenje je kufr (nevjerstvo), nije dozvoljeno vjerovati u njega niti ga izgovarati.

Neophodno je ovdje naglasiti da spuštanje pojedinačnog kufra na konkretne osobe koje su ubjeđene i izgovaraju ove riječi nije ispravno, jer je njihovo shvatanje ovog pitanja zasnovano na pogrešnom tumačenju kur'anskih ajeta. Spuštanje pojedinačnog tekfira se može izvršiti nakon uspostavljanja dokaza (ikametul-hudždžeti), ispunjavanja šartova i otklanjanja prepreka pojedinačnog tekfira, a što je proces koji ne može i ne smije činiti osim učena osoba u ovoj oblasti.

A što se tiče klanjanja namaza za imamima koji ispoljavaju ovo uvjerenje, mustehab je izbjegavati klanjanje za njima jer su oni novotari u akidi. A ako bi se klanjalo za njima, ako u blizini nema druge džamije ili zbog nepoznavanja stanja tih imama, namaz je ispravan i ne treba ga ponavljati, jer se oni tretiraju kao muslimani.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba